Izdisajni test – određivanje plinova u izdahnutom zraku

BONIFARM

Izdisajni test – određivanje plinova u izdahnutom zraku

Prva testiranja izdahnutog zraka započela su još 1938. Isprva je bilo najvažnije moći utvrditi točan sastav plinova u izdahnutom zraku i pratiti koncentraciju kisika (O2) i ugljičnog dioksida (CO2). Nedugo nakon toga započinje se i s dijagnostičkim mjerenjem koncentracije alkohola u izdahnutom zraku.

Poseban odmak u analizi izdahnutih plinova čini detekcija obilježenog ugljikovog izotopa koji se iz testnog pripravka ureje pod djelovanjem bakterije Helicobacter pylori u želucu oslobađa kao ugljični dioksid (CO2) i kao takav se izlučuje u izdahnutom zraku. Detekcija obilježenog ugljičnog dioksida u izdahnutom zraku praktički je siguran znak aktivne infekcije želučanom bakterijom Helicobacter pylori. Naknadno se spoznaje i dijagnostička važnost određivanja koncentracija vodika (H2) i metana (CH4) u izdahnutom zraku.

Izdisajni test – određivanje plinova u izdahnutom zraku

Vodik i metan u izdahnutom zraku

_

Određivanje vodika i metana u izdahnutom zraku bitno je doprinijelo postavljanju dijagnoze pojedinih poremećaja probavnog sustava čije je utvrđivanje dotad bilo vrlo zahtjevno i kompleksno zbog čega su ti poremećaji najčešće ostajali nedijagnosticirani. Posebna važnost leži u činjenici što ti navedeni poremećaji predstavljaju praktički najčešće poremećaje probavnog sustava. Brojna istraživanja pokazuju kako su upravo intolerancija na neki od šećera ili postojanje bakterijskog prerastanja tankog crijeva najčešći uzroci neugodnih probavnih tegoba poput nadutosti, pretakanja, grčeva, vjetrova i proljeva.

Izdisajni test

_

S obzirom da se ispočetka u izdahnutom zraku određivao samo vodik te da vodik i dalje predstavlja glavnu odrednicu ovog testa, u praksi se ovaj test često navodi i kao vodikov izdisajni test. Svoju najširu primjenu vodikov izdisajni test je pronašao u brzom i jednostavnom otkrivanju poremećene probave mliječnog šećera laktoze.

Nepodnošljivost laktoze, koja se primarno manifestira pojavom prethodno navedenih probavnih tegoba nakon konzumacije mlijeka i mliječnih proizvoda, jedan je od najrasprostra-njenijih enzimatskih poremećaja kod ljudi. Njegovo postojanje je utvrđeno kod većine odraslih osoba diljem svijeta. Prema brojnim istraživanjima čak 65% odrasle svjetske populacije pati od određenog stupnja smanjene aktivnost enzima laktaze, koji čini temelj ovog poremećaja. Što je aktivnost enzima laktaze manja to su probavni simptomi intolerancije izraženiji.

Zbog jednostavnosti provođenja i značajno veće preciznosti, vodikov izdisajni test je praktički potpuno zamijenio testiranje intolerancije na laktozu iz krvi. Prije svega testiranje iz krvi zahtjeva višestruko vađenje krvi što predstavlja veliki stres za organizam, a osim toga zbog većeg broja lažno pozitivnih i lažno negativnih rezultata ono je i manje pouzdano.

Nakon što se pokazao vrlo korisnim u testiranju intolerancije na laktozu, vodikov izdisajni test se ubrzo počinje koristiti i za utvrđivanje intolerancije na druge šećere kao što su fruktoza (voćni šećer), maltoza (šećer iz škroba) i saharoza (svakodnevni šećer). Također se pokazao kao praktički jedina alternativa za utvrđivanje rijetke intolerancije na sorbitol (umjetno sladilo prisutno u brojnim dijetetskim slatkišima, žvakaćim gumama i ostalim dijetetskim prehrambenim proizvodima).

Dodatno određivanje metana

_

Dodatnim određivanjem metana (CH4) u izdahnutom zraku, uz prethodno već spomenuto određivanje vodika, značajno se povećava osjetljivost i specifičnost izdisajnog testa u dijagnostici navedenih probavnih poremećaja, prvenstveno bakterijskog prerastanja tankog crijeva.

Metan (CH4) je plin koji se kao i vodik oslobađa isključivo anaerobnom fermentacijom ugljikohidrata od strane mikroorganizama crijeva. Pritom valja istaknuti kako bakterije, anaerobne i one fakultativno aerobne, fermentacijom ugljikohidrata oslobađaju uglavnom vodik, dok metan nastaje prvenstveno kao proizvod metabolizma Archaea. Riječ je o isključivo anaerobnim mikroorganizama vrlo sličnih bakterijama, ali i s nekim osobinama eukariota.

Činjenica je da se vodik može utvrditi praktički u svih ljudi (u oko 98 % populacije). Međutim, varijabilnost kretanja koncentracije vodika u izdahnutom zraku znatno je veća od varijabilnosti kretanja koncentracije metana koji nakon uzimanja laktuloze najčešće slijedi 2 standardna obrasca. Zbog toga istovremeno određivanje metana uz vodik u izdahnutom zraku značajno olakšava interpretacija izdisajnog testa i povećava njegova točnost.

Kako se provodi izdisajni test

_

Samo provođenje izdisajnog testa je potpuno bezbolno i vrlo jednostavno, međutim da bi dobiveni rezultati bili reprezentativni i točni neophodno je prethodno provesti pravilnu pripremu za test, a ona podrazumijeva:

  • da je osoba natašte najmanje 12 sati prije početka testiranja
  • da se na dan prije provođenja testa izbjegava konzumacija žitarica, voća, povrća, orašastih plodova i mliječnih proizvoda
  • da u periodu od minimalno 2 tjedna prije testiranja osoba nije uzimala antibiotsku terapiju, da nije imala izraženijih proljeva te da u tom periodu nije rađena kolonoskopija

Sat vremena prije testiranja kao ni tijekom cijelog perioda testiranja nisu dozvoljeni pušenje, spavanje niti intenzivna tjelesna aktivnost.

Nakon uzimanja potrebnih podataka i kratkog upoznavanja s postupcima testiranja, slijedi početno ispuhivanje zraka u poseban sistem vrećica iz kojeg se kasnije plinskom kromatografijom određuju bazalne vrijednosti vodika i metana. Nakon uzimanja tog bazalnog uzorka popije se mala količina testne otopine ugljikohidrata nakon čega se u točno definiranim vremenskim razmacima, istim sistemom vrećica opetovano uzimaju uzorci izdahnutog zraka.

Vrsta probne otopine i broj uzetih uzoraka ovise o poremećaju koji se ispituje. Kada se testira intolerancija na šećere testnu otopinu čini mala količina šećera za kojeg se sumnja da na njega postoji intolerancija. Npr. otopina laktoze se koristi kod ispitivanja intolerancije na laktozu, otopina fruktoze kod intolerancije na fruktozu itd.

Za utvrđivanje bakterijskog prerastanja tankog crijeva (SIBO) trenutno postoje 2 protokola. Prema jednom se kao probna otopina koristi otopina glukoze, a prema drugom otopina laktuloze. Laktuloza je disaharid za čiju razgradnju ljudski organizam nema enzima pa se konzumirana laktuloza u crijevu ne razgrađuje niti se apsorbira već nepromjenjen prolazi kroz crijevo. Kako bakterije imaju sposobnost njene razgradnje, čim laktuloza na svom putu kroz crijevo dođe u kontakt s bakterijama znakovi njene razgradnje postaju evidentni.

U oba slučaja, i kod ispitivanja intolerancije na šećere i kod SIBO testiranja, izdisajni test standardno traje 3 sata. Međutim, kod ispitivanja intolerancije uzima se ukupno 4 uzorka, dok je za ispitivanje SIBO-a potrebno uzeti 10 uzoraka izdahnutog zraka.